Naslovnica Kolumne KOLUMNA Bojane Guberac: Hod za ženu

KOLUMNA Bojane Guberac: Hod za ženu

 

Po Zagrebu ljudi veselo koračaju u ˝Hodu za život.˝ Netko tko ne živi u Hrvatskoj možda bi pomislio da su ljudi u Hrvatskoj toliko sretni pa u slobodno vrijeme slave svoj život. Pomislio bi i prevario se. Netko tko živi u Hrvatskoj možda bi pomislio da se radi o isječcima nekog filma o srednjem vijeku. Pomislio bi i prevario se.

Gledanje Dnevnika u ovoj zemlji je postalo već pomalo mazohistički. Ponajviše zbog dojma da se vraćamo u neka prošla vremena. Nažalost, ne ona po dobru zapamćena.

Pametan čovjek bi možda pomislio da fašizam u Hrvatskoj više nikad neće proći. Pomislio bi i prevario se.

Svaki oblik mržnje za mene je fašizam i neću se uopće truditi pronalaziti druge definicije. Zbog različitih definicija smo i došli do toga da svatko ima pravo na svoj ˝mali˝ oblik mržnje. Jer nije fašizam ako mrziš homoseksualce, onda je to homofobija. Jer nije fašizam ako mrziš ljude druge boje kože, onda je to rasizam. Jer nije fašizam ako mrziš izbjeglice, onda je to ksenofobija. Jer nije fašizam ako muškarac mrzi žene, onda je to seksizam. Jer nije fašizam ako mrziš druge narode, onda je to šovinizam.

Pokušala sam naći pojam koji označava ženu koja mrzi žene. Pretražila sam Google koliko sam mogla i znala. Neuspješno, jer nisam našla traženi pojam. Nisam stručnjak pa ćete mi oprostiti ako pojam zaista postoji. Važnije je to što ako i postoji pojam koji označava mržnju žene prema ženi, on se ne spominje.

Zbog toga ću taj oblik mržnje kao i svaki drugi nazvati fašizmom. Kada se dogodi da jedna žena drugoj poželi ukinuti prava, onda je to mržnja. Onda je to fašizam. Ista Željka Markić koja je marširala za ukidanje prava gay skupinama, sada maršira za ukidanje prava ženama. Željka Markić neodoljivo podsjeća na lika iz Odbjeglog Djanga: ˝crnca koji mrzi crnce˝ jer ona je ništa drugo nego žena koja mrzi žene. Bez navodnika.

Pisala sam već o ženskim pravima i o mukotrpnoj borbi sufražetkinja koje su se borile za ženska prava. Pisala sam o čestom pomanjkanju solidarnosti u odnosu žene prema ženi. Pisala sam i pisat ću jer osjećam moralnu odgovornost prema svim ženama, čak i prema onim ženama s kojima se ne slažem. Pisat ću jer ne mogu šutiti i okretati glavu dok se u 21. stoljeću  ženama ukidaju prava.

Neću ulaziti u polemike što je zigota i je li ili nije ljudsko biće. Reći ću samo da je žena ljudsko biće — biće koji ima pravo na izbor. Biće koje ima pravo donositi odluke o svom životu. Strašno je kada si netko dozvoli odlučivati o tuđem životu, a meni kao ženi je još strašnije kad to poželi učiniti žena ženi.

Inspirirana pjesmom Martina Niemöllera za kraj ću napisati:

Kada su radnice Kamenskog, neplaćene, ostale bez posla,

ja sam šutila;

jer ja imam posao.

Kada su ženama ukinuli pravo istospolnog braka,

ja sam šutila;

jer sam ja udana za muškarca.

Kada su djeca s Downovim sindromom ostala bez invalidnine,

ja sam šutila;

jer je moje dijete zdravo.

Kada su Severinu zvali četnikušom jer se udala za Srbina,

ja sam šutila;

jer sam udana za Hrvata, a i ne sviđa mi se njena glazba.

Sada ženama žele ukinuti pravo na pobačaj,

ja šutim;

jer ja ne bih pobacila.